2. septembar 1985. godine, ponedjeljak, ostao mi je duboko urezan u sjećanje. Prvi školski dan u životu. Priredba u fiskulturnoj sali osnovne škole, plava kapica, crvena marama i zakletva “Danas, kada postajem pionir…”. Jedan od onih dana u životu koje čovjek nikada ne zaboravi, tim prije što je kult prvog školskog dana i pionirske zakletve u bivšoj Jugoslaviji i tadašnjem društvu imao posebnu težinu.
Utorak, 3. septembar 1985. Nakon što su se slegli utisci prethodnog dana prvi “običan” školski dan u životu mladog Titovog pionira. Privikavanje, upoznavanje učitelja, školskih drugara. Došao sam kući oko podne. Kao i obično na kuhinjskom stolu je bilo aktuelno izdanje beogradskog “Sporta” koje bi otac čitao svako jutro uz prvu kafu i cigaru. Narednih par sati sam proveo listajući novine i maštajući o pohodu na titulu šampiona mog Partizana. Običan dan.
Otac se vratio sa posla, kao i obično, oko 15h. Ubrzo zatim pojavila se i mama. Očekivao sam vatromet pitanja o prvom “pravom” školskom danu, utiscima i doživljajima. Međutim, jedino što sam uočio bilo je zabrinuto lice majke i neki čudan, sjetan, tužan očev pogled. Da li on to ima suzu u krajičku oka? Bilo je jasno da nešto nije kako treba, da nešto nije u redu. Prije nego što sam i pomislio da li i kako da ih pitam o čemu se radi, otac mi se obratio: Sine, moram nešto da ti kažem.” Nikada nije pričao tiše. Jedva da sam ga i čuo. “Poginuo Mance”, reče i konačno pusti onu suzu koja je jedva čekala da padne sa oka.
Trenutak kada se dječaku od nepunih sedam godina srušio čitav svijet. Kasnije se rušio više puta, često i na mnogo teži i brutalniji način, ali prvi put čovjek nikada ne zaboravlja. Kako poginuo? Mance? Zašto? Poznavajući oca, bilo je jasno da se on sa takvim stvarima ne šali. U trenutku sam bio svjestan surove konačnosti njegovig riječi. Nema više Mancea.
Ne sjećam se koliko dugo smo plakali obojica, zagrljeni, ne pomjerajući se s mjesta pored kuhinjskog stola. Dugo. Danas mi se čini da se radilo o pola vječnosti. Ostatak dana sam proveo u svojoj sobi, gledajući slike izrezane iz “Tempa”, Sporta” i “Partizanovog vesnika” i polijepljene u veliku svesku formata A4. Uz suze kojima nije bilo kraja. Kojima nema kraja punih 35 godina.
“Smrt ga je učinila besmrtnim”, čitamo već punih 35 godina. Neki ljudi vremenom postanu zbilja besmrtni. Dragan Mance je jedan od njih. Najveći mit i idol u Partizanovom kosmosu. Mišljenja sam da je mene, kao i čitavu moju generaciju, njegova tragična smrt u dobroj mjeri formirala i kao navijače, ali i kao ličnosti. Svi mi od 3. septembra 1985. nosimo neku dozu tuge, sjete i melanholije na duši, ne samo u kontekstu voljenog nam kluba.
Ovog, kao i svakog 3. septembra – samo tuga i suze.
37 godina. Najvoljeniji, nikad prežaljen, nikad preboljen.
